“Kada muškarac tiho priđe ženi s leđa i zagrli je, on zatvara krug.
Njegov i njezin krug.
To je krug nježnosti, topline i zaštite.
A on postavlja ženu u samo središte tog kruga strasti.
I tako spontano pokazuje da je u tom trenutku ono središte svemira.
Muškarac grli ženu u tišini.
I žena također prihvaćam tišinu. Ona osjeća tople struje koje dolaze iz tih vrućih i umirujućih ruku.
Kada muškarac zagrli ženu, ona se osjeća kao da ima krila, da može letjeti.
Taj je krug ljubavi smirujuć i udoban.
Ta tiha nježnost potiče je da se topi kao kocka šećera u šalici čaja.
Tko je sada ona, dok stoji u središtu tog tinjajućeg kruga?
Što ona osjeća? Tko je ona u tom trenutku?
Je li žena ili djevojka? Osjećaš li se voljenom, ili je ona ta koja voli? Da li prekrivač tišine leži na ramenima žene i skriva njene misli od muškarca.. ili u tom osobnom krugu ništa više nije skriveno? Ipak je on samo grli, štiti od vanjskog svijeta koji je tako hladno i samotno mjesto. A u njegovom naručju je taj svijet udoban i topao. Te su ruke njena zaštita i mirnoća. To je sve što žena nesvjesno traži i čemu se nada…”
Pjesnička proza Davida Tumarinsona