Betty Boop: March 2012

"Ponekad krivim sebe
što se rastajemo svakog ponedjeljka
što nas prate kolodvori ....
puni riječi rastanka
pa ipak ponekad krivim sebe
što ti dajem da lutaš...............

nekoj drugoj
čije te ruke brane od daljine

gube me te ruke
hladne pune tuge
dok nas dijele sumnje i daljine..."

by Lady

******

"Celog veka sam se branio od ljubavi.

Da je tako bolje naučio me, i nehotice, moj pas. Voleo me do
besvesti, do besmisla, a ja, očajan, gledao
kako tolika ljubav nužno isključuje inteligenciju. Jer, moj je pas bio glup! Glup od količine ljubavi prema meni. Zaboravljao bi sva prethodna kažnjavanja i užase koje bih mu činio i uporno, glupo, radovao mi se i trčao u susret. Malo je falilo da omrznem svog ljubimca zbog toga. Ipak, samo sam ga malo manje cenio nego inače, a i bio mu zahvalan što me naučio da se klonim ljubavi. Kako ne bih ispadao glup!." (anonimna)

....al ipak mislim da ljubav treba biti jača...na kraju,..ako je netko ispao zbog nje glup...

DRAGO MI JE ZBOG TOGA!

******

Čežnja

idemo skupa
ali samo dok nismo
prisiljeni biti zajedno
ne traži od mene
više od čežnje
uostalom razumjet ćeš

taman toliko
koliko stvarno izboriš

you don't say
too much nor too little
it's all as if by chance
igra svjetla
u tvojoj kosi
naizgled lijepa si

taman toliko
koliko stvarno izboriš

by Štulić

Ove noći

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.

Napisati, na primjer: “Noć je puna zvijezda,
Trepere modre zvijezde u daljini”.

Noćni vjetar kruži nebom I pjeva.

Ove noći mogu napisati najtužnije stihove.
Volio sam je a katkad je I ona mene voljela.

U noćima kao ova, držao bih je u svom naručju.
Ljubio sam je, koliko puta, pod beskrajnim nebom.

Voljela me, a katkad sam I ja nju volio.
Kako da ne ljubim te njene velike nepomicne oci.

Ove noći mogu napisati najtuznije stihove.
Pomisao da je nema. Osjecaj da sam je izgubio.

Slusati beskrajnu noc, bez nje jos beskrajniju.
I stih pada na dusu kao rosa na livadu.

Nije vazno sto moja ljubav nije mogla zadrzati.
Noc je zvjezdovita I ona nije uz mene.

Ista noc odijeva bjelinom ista stabla.
Mi sami, oni od nekada, nismo vise isti.

Vise je ne volim, zaista, ali koliko sam je volio.
Moj glas je iskao vjetar da joj dodirnem uho.

Drugome. Pripast ce drugome. Kao prije mojih poljubaca.

Njen glas, Njeno sjajno tijelo. Njene beskrajne oci.

Vise je ne volim, zaista, a mozda je ipak volim.
Tako je kratka ljubav, a tako dug je zaborav.

Jer sam je u nocima, kao ova, drzao u svom narucju,
Moja je dusa nespokojna sto ju je izgubila.

Iako je ovo posljednja bol koju mi ona zadaje,
I ovi stihovi posljednji koje za nju pisem.

by P.Neruda

******

Ako znas bilo sto

Ne znam sto da radim sa sobom
na sto misli da bacim
eto stvaram polako pjesmu o tebi
gledam tvoje tijelo
ludujem za njim
i ponavljam u sebi samo jedno

.
                                       Poljubi me
                                       pa mi prste u kosu uvuci
                                       i zagrli me
                                      poljubi me
                                      pa se privi tik uz mene i zapjevaj
      ako znas bilo sto

                                                                             Zelim da se stisnem uz tebe
                                                                            da te milujem
                                                                            da ti sapucem na uho bisere
                                                                            da pricam o slobodi
                                                                            da se glupiram
                                                                            da ti kazem oh ti ludo jedina

Azra

"Na obalu rijeke Piedre sjela sam i plakala. -Coelho

Legenda kaže da se sve što padne u ovu rijeku pretvori u kamenje njegovog korita. O, kamo sreće kad bih ja mogla iščupati svoje srce iz grudiju i baciti ga u bujicu, pa ne bi bilo više boli, ni čežnje, ni uspomena. Negdje se ova rijeka sjedinjuje s drugom, pa još s nekom drugom, sve dok se – daleko od mojih očiju i mog srca – sve te vode ne uliju u more.

- Neka moje suze teku što dalje, da moja ljubav nikada ne sazna da sam jednog dana plakala za njim. Zaboravit ću ceste, planine i poljane mojih snova – snova koji su bili moji, a ja ih nisam poznavala.

- Ja se sjećam mog magičnog trenutka, onog časa u kojem jedno ''da'' ili jedno ''ne'' može izmijeniti cijeli naš život.

- Pokušaj živjeti. Sjećanja su za starije.

- Možda nas ljubav postara prije vremena i pomladi kad je mladost već iza nas.

- Ali kako se ne sjećati tih trenutaka? Zato sam i pisala, da bih tugu pretvorila u čežnju, a samoću u uspomene.

- Sve su ljubavne priče jednake.

- Ceste služe da se otputuje.

- Potrebno je izazvati sudbinu. Doista ćemo razumjeti čudo života tek kad dopustimo da se dogodi nešto neočekivano. Svakoga nam dana Bog daje – kao što nam daje i sunce, jedan trenutak u kojem je moguće promijeniti sve što nas unesrećuje. Svakoga se dana pokušavamo zavaravati da ne shvaćamo kako bismo trebali prepoznati taj trenutak, da on ne postoji, da je danas jednako kao što je bilo jučer i kao što će biti sutra. No tkogod poklanja pažnju svojoj svakodnevici, otkrit će magični trenutak. Može se kriti u trenutku kad stavljamo ključ u ključanicu izjutra, u kratkotrajnoj šutnji neposredno nakon večere, u tisuću i jednoj stvari koje nam se čine jednakima. Taj trenutak postoji – trenutak u kojem sva energija zvijezda ulazi u nas i daje nam moć da činimo čuda.

- Sreća je ponekad blagoslov – ali je uglavnom moramo osvojiti. Dnevni magični trenutak pomaže nam da se promijenimo, pokreće nas u potragu za našim snovima. Propatit ćemo, proći kroz teške časove, suočiti se s mnogim razočaranjima – no sve je to prolazno i ne ostavlja ožiljke. A u budućnosti moći ćemo gledati unatrag s ponosom i vjerom.

- Jadan onaj koji se boji riskirati. On se doduše možda nikada neće prevariti ni razočarati, niti patiti kao oni što imaju san koji slijede. Ali kada pogleda unatrag – jer uvijek gledamo unatrag – čut će svoje srce kako mu govori: ''Što si učinio od čuda koja je Bog posijao tvojim danima? Što si učinio s talentima koje ti je tvoj Gospodar povjerio? Zakopao si ih duboko u jamu, u strahu da ih ne izgubiš. Onda neka ovo bude tvoje nasljedstvo: spoznaja da si potratio svoj život.'' Jadan onaj koji koji čuje takve riječi. Jer će po tom povjerovati u čuda, no magične trenutke svog života već je propustio.

- Mogla sam. Nikad nećemo do kraja razumjeti značenje te fraze. Jer u svakom trenutku našeg života postoje stvari koje su se mogle dogoditi, a nisu. Postoje magični trenuci koji prolaze nezamijećeni i – odjednom – ruka sudbine mijenja čitav naš svijet.

- Unutrašnji život, ako i ne čini ženu elegantnijom ili vještijom, uči nas kako slušati glas srca i prepoznati vlastitu intuiciju.

- Ponekad nas obuzme neka tuga koju ne možemo prevladati. Svjesni smo da je magični trenutak tog dana prošao, a da nismo ništa učinili. U tim časovima nismo sposobni vidjeti magiju i umjetnost života.

- Moramo slušati dijete koje smo jednom bili i koje još uvijek živi u nama. To dijete razumije magične trenutke. Možemo prigušiti njegov plač, ali ne možemo ušutkati njegov glas. To dijete koje smo jednom bili uvijek je prisutno. Blago malenima, jer njihovo je kraljevstvo nebesko.

- Ako se ne rodimo ponovo ako ne počnemo ponovno gledati na život s nevinošću i zanosom djeteta, življenje gubi smisao.

- Postoji više načina da se počini samoubojstvo. Oni koji pokušaju ubiti tijelo, krše zakon Božji. Oni koji pokušaju ubiti dušu, također krše zakon Božji, iako njihov zločin nije tako očit u očima ljudi.

- Obratimo pažnju na ono što nam govori dijete koje čuvamo u duši. Nemojmo ga se stidjeti. Ne dopustimo da se boji zato što je samo i što nitko ne čuje njegov glas. Prepustimo malo tom djetetu uzde našeg bivstvovanja. Ono zna da je svaki dan različit od drugog. Potrudimo se da se ponovno osjeti voljenim. Ugodimo mu – pa čak i kad to znači ponijeti se onako kako nismo navikli, čak i kad to izgleda bezumno u očima drugim.

- Sjetite se da je ljudska mudrost pred Bogom ludost. Ako budemo slušali dijete koje nosimo u duši, naše će oči ponovno blistati. Ako ne izgubimo bliskost s tim djetetom, nećemo gubiti bliskost sa životom.

- U zbilji ljubav mora biti moguća. Čak i ne mora biti odmah uzvraćena, ali da bi opstala, mora postojati nada – makar i najkrhkija – da ćemo osvojiti voljenu osobu. Sve ostalo je tlapnja.

- Onaj koji je mudar, mudar je samo zato što voli. A onaj tko je lud, lud je zato što misli da može shvatiti ljubav.

- Onaj tko voli mora znati izgubiti sebe i ponovno se pronaći.

- Voljela bih da ne mogu tako dobro vladati svojim srcem. Kad bih se uspjela prepustiti, pa makar i samo za jedan vikend, ove kišne kapi na mom licu imale bi drukčiji okus.

- Znam da je ljubav kao i brana: ako nastane pukotina ne deblja od najtanjeg mlaza vode, to će biti dovoljno da, za nevjerojatno kratko vrijeme provali zidove – i od tog trenutka nitko više ne može obuzdati snagu bujice. Ako se zidovi uruše, ljubav će zavladati nad svim; tada više nije bitno što je moguće ili nemoguće, nije važno možemo li ili ne zadržati voljenu osobu uza se – voljeti znači gubiti kontrolu. Ne, ne smijem previdjeti nijednu pukotinu, ma koliko malena bila.

- Ljubav je puna zamki. Kad se očituje, mi vidimo samo njenu svjetlost – a ono što je u sjeni, ostaje nam skriveno.

- Ne postoji ništa dublje od ljubavi. U pričama za djecu princeza poljubi žabu i ona se pretvori u princa. U zbiljskom životu, kad princeze poljube prinčeve, oni se pretvaraju u žabe.

- Neki ljudi žive vječno posvađani s nekim, posvađani sa sobom samima, posvađani sa životom. Tako počinju zamišljati neku vrstu kazališnog komada u svojoj glavi i ispisuju scenarij u skladu s vlastitim frustracijama. Najgore je, međutim, što u tom kazališnom komadu ne mogu glumiti sami. Zato počinju sazivati druge glumce.

- Visoka je bila cijena koju sam morala platiti da bih postigla ono malo što imam. Morala sam se odreći tolikih stvari koje sam željela, propustiti tolike prilike koje su mi se ukazale. Žrtvovala sam svoje snove u ime važnijeg sna – duševnog mira. Ne želim izgubiti taj mir.

- Zašto to činimo s našim životima? Zašto vidimo trn u oku, a ne vidimo planine, polja i masline što nas okružuju?

- Nova cipela žulja. A tako je to i sa životom: zgrabi nas nepripravne i primora da se uputimo u nepoznato – kad to ne želimo, kad to ne trebamo.

- Ja sam se već borila protiv svog srca i pobijedila ga, davnih dana. Neću se zaljubiti u nemoguće. Znam ja gdje su moje granice i koliko mogu podnositi patnju.

- Postoje porazi. Ali nitko ih ne može izbjeći. Zbog toga je bolje izgubiti nekoliko bitaka u ratu za ostvarenje svojih snova, nego biti poražen a da ni ne znaš za što se boriš.

- Nebo nam uvijek pomaže u borbi za naše snove, koliko god se čudnovati mogli činiti. Zato što su to naši snovi i samo mi znamo koliko nas stoji sanjati ih.

- Već sam voljela. Ljubav je kao droga. U početku si u stanju euforije, potpune predanosti. Onda, slijedeći dan, želiš više. Još uvijek nisi ovisnik, ali doživljaj ti se sviđa i misliš da ga možeš zadržati pod kontrolom. Misliš intenzivno na voljenu osobu dvije minute i onda je ne se sjetiš slijedeća tri sata. Ali, zakratko, privikneš se na tu osobu i počneš u potpunosti ovisiti o njoj. Tada već misliš na nju tri sata, a zaboravljaš je tek na dvije minute. Ako nije u blizini, prolaziš iskustvo kakvo imaju ovisnici kad ne mogu doći do droge. Na tom stupnju, isto kao što i ovisnici kradu i ponižavaju se da bi došli do onog što im je potrebno, i ti si spreman učiniti bilo što zbog ljubavi. Zato smijemo voljeti samo onoga koga možemo zadržati uza se.

- Nepotrebno je raspravljati o ljubavi, jer ljubav ima svoj vlastiti glas i govori sama za sebe.

- Voljela bih biti vesela, radoznala, sretna. Proživljavati intenzivno svaki trenutak, žudno pijući vodu života. Vjerovati ponovno u snove. Biti kadra da se borim za ono što želim. Voljeti čovjeka koji me voli. Da, to je bila žena kakva bih ja voljela biti – i koja je iznenada zaživjela, ušla u moje tijelo. I osjetih kako, u tom času, moje Drugo Ja napušta moje tijelo i sjeda u jedan ugao male sobe. Mogla sam izvana promatrati ženu koja sam dotada bila: slabu, ali punu želje da ostavi dojam jake osobe. Osobu koja se boji svega, ali sama sebe uvjerava kako to nije strah – već razboritost onoga tko je spoznao realnost. Što zazidava prozore kroz koje može prodrijeti sunčeva vedrina – kako njen stari namještaj ne bi izblijedio. Vidjeh moje Drugo Ja kako sjedi u kutu sobe – krhko, umorno, razočarano. Obuzdavajući i podjarmljujući ono što bi uvijek trebalo biti na slobodi: svoje osjećaje. Pokušavajući prosuditi buduću ljubav prema iskustvu proživljene patnje.

- Ljubav je uvijek nova. Svejedno je volimo li jedan, dva, deset puta u životu – uvijek smo pred situacijom koju ne poznajemo. Ljubav nas može odvesti u pakao ili raj, ali uvijek nas nekamo odvede. Treba je prihvatiti, jer ona je hrana našeg postojanja. Ako je odbacimo, umrijet ćemo od gladi, gledajući bremenite grane na stablu života, bez hrabrosti da ispružimo ruku i uberemo plodove. Treba ići za ljubavlju gdje god ona bila, čak i kad to znači sate, dane, tjedne razočaranja i tuge. Jer, u času kad krenemo ususret ljubavi, i ona kreće ususret nama. I spasi nas.

- Kad je moje Drugo Ja izišlo iz mene, moje je srce ponovno počelo razgovarati sa mnom. Reklo mi je da pukotina na zidu brane propušta vodeni tijek, da vjetrovi pušu u svim smjerovima i da je ono sretno jer ga ja ponovno slušam. Moje srce mi je govorilo da sam zaljubljena. I ja sam zaspala zadovoljna, s osmijehom na usnama.

- Onda ustadoh, istjerah Drugo Ja iz svijesti, ponovno otvorih prozor, dopustivši suncu da uđe u sobu. Sunce koje je obasjavalo sve – planine prekrivene snijegom, tlo pod suhim lišćem, rijeku koju nisam vidjela, ali sam je čula. Sunce obasja moje grudi, osvijetli moje tijelo i nisam osjećala hladnoću, izgarajući u nekoj toplini – toplini iskre koja se rasplamsala u vatru, vatre koja se rasplamsala u krijes, krijesa koji se rasplamsava u požar i više se ne može ugasiti. Znala sam. I željela sam to. Znala sam da ću od tog časa nadalje upoznati nebesa i pakao, sreću i bol, san i očajanje, da više ne mogu obuzdati vjetrove koji su puhali iz skrivenih zakutaka duše. Znala sam da će me od tog jutra voditi ljubav – iako je ona bila u meni još od djetinjstva, otkad sam ga prvi put vidjela. Jer nikad ga nisam zaboravila – makar sam se smatrala nedostojnom da se borim za njega. To je bila teška ljubav, s preprekama koje sam se libila svladati.

- Ljubav nikad ne dolazi pomalo. Još dan ranije, svijet je imao smisla i bez njegove prisutnosti. Sada sam ga trebala pored sebe da bih mogla spoznati pravi sjaj stvari.

- Istina je uvijek gdje je i vjera.

- Kad bih povjerovao da znam, doista bih i saznao.

- Moraš biti čitav na mjestu koje si odabrao. Podijeljeno kraljevstvo ne može odoljeti nasrtaju neprijatelja. Podijeljeno ljudsko biće ne može se dostojanstveno suočiti sa životom.

- Ako bol mora doći, neka to bude brzo. Jer život je preda mnom i moram ga iskoristiti što je najbolje moguće.

- Čekanje boli. Zaborav boli. Ali ne znati za što se odlučiti najteža je patnja.

- Koliko god se ja opirala, znala sam da ljubav lako zapali žensko srce i da je samo pitanje vremena kad ću popustiti pred strujom vjetra i razorne vode koja će urušiti zidove brane. Iako sam se na početku branila, sada sam razmišljala kako to ionako nije prvi put da volim i kako ću se znati nositi s tom situacijom.

- Godinama sam se borila s mojim srcem, bojeći se tuge, patnje, napuštenosti. A uvijek sam znala da je prava ljubav iznad svega toga, kao i da je bolje umrijeti nego odustati od ljubavi. Ipak, mislila sam da samo drugi imaju hrabrosti. A tada, u tom trenutku, otkrila sam da sam i ja kadra. Čak i ako znači rastanak, samoću, tugu, ljubav je ipak vrijedna svakog novčića svoje cijene.

- Ljubav ne pita mnogo, jer, ako počnemo se bojati. To je neobjašnjiv strah, uopće nema smisla pokušavati ga prevesti u riječi.

- Pad s trećeg kata smlavi čovjeka jednako kao i da je pao sa stotog. Ako već moram pasti, neka to bar bude s dostojne visine.

- Ako odvažno tražimo ljubav, ona se pojavi i na kraju privuče još ljubavi. Ako nas jedna osoba voli, svi nas vole. A ako smo pak sami, osamit ćemo se još više. Čudan je taj život.

- Čekati. To je bila prva lekcija koju sam naučila o ljubavi. Dan se zavuče unedogled, praviš tisuće planova, zamišljaš sve moguće razgovore, odlučuješ promijeniti svoje ponašanje u određenim stvarima – i postaješ sve nestrpljiviji, čeznutljiviji, sve dok voljeni ne dođe. A onda više ne znaš što bi rekao. Ti sati čekanja pretvorili su se u napetost, napetost je prešla u strah, a strah čini da se sramimo izraziti osjećaje.

- Promijeni se. Budi borac i budi sretan u svojoj borbi. Izazivaj svoju sudbinu.!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!!

- Patnja. U razdobljima promjena rađaju se mučenici. Da bi ljudi mogli slijediti svoje snove, neki od njih se moraju žrtvovati.

- Svaki čovjek na svijetu ima neki dar. U nekima se on očituje spontano; drugi pak moraju raditi da bi ga otkrili.

- Nikad ne možemo suditi o životima drugih, jer svatko zna samo svoju vlastitu bol i odricanje. Jedno je misliti da je tvoj put ispravan; a nešto sasvim drugo misliti da je tvoj put jedini.

Lako je patiti zbog ljubavi prema bližnjemu, ljubavi prema svijetu ili prema svom djetetu. Takva vrsta patnja doima se kao plemenita i veličajna bol. Lako je patiti zbog ljubavi prema ideji, ili odanosti svom poslanju: to samo uzveličava srce onog koji pati.

....Ali...... kako objasniti toliku patnju zbog jednog muškarca?

Nemoguće je. Osjećaš se kao u paklu, jer tu nema plemenitosti niti veličine – ćutiš samo jad.
- Ljubav ostaje. Ljudi se mijenjaju!
- Za snove se valja pomučiti…"

Saturday, March 31, 2012

Friday, March 30, 2012

Ako znas bilo sto

Thursday, March 29, 2012

Wednesday, March 28, 2012

Tuesday, March 27, 2012

Sunday, March 25, 2012